Sve je djelovalo prilično poznato kada je Engleska završila nastup na Svjetskom prvenstvu porazom od 2:1 protiv Argentine u polufinalu, piše BBC u svojoj analizi.
Previše pragmatičan pristup, loše korištenje izmjena, previše povlačenja u odbranu, a kada su se suočili s prvim zaista velikim protivnikom na turniru – uslijedio je bolan poraz.
Sve su to dobro poznate – iako ponekad možda nepravedne – kritike koje su godinama pratile reprezentaciju Engleske pod vodstvom Sir Garetha Southgatea.
Međutim, ovog puta selektor je bio Thomas Tuchel, Nijemac doveden kako bi označio promjenu pristupa – onu koja je trebala donijeti Engleskoj prvi naslov svjetskog prvaka nakon 60 godina.
Pa, s obzirom na to da se sve češće povlače poređenja između Tuchela i njegovog prethodnika, šta se zapravo promijenilo u igri Engleske?
“Više su se plašili ispadanja nego što su željeli osvojiti turnir”
U martu 2025. godine Tuchel je upitan za nastup Engleske na Evropskom prvenstvu 2024. pod Southgateovim vodstvom.
Nije se suzdržavao.
Smatrao je da Engleska nije imala “jasan stil igre”. Na pitanje šta je nedostajalo, nabrojao je dugu listu:
“Identitet, jasnoća, ritam, ponavljanje obrazaca igre, sloboda igrača, njihovo izražavanje, glad za pobjedom.
Po mom mišljenju, više su se plašili ispadanja s turnira nego što su imali uzbuđenje i želju da ga osvoje.”
Šesnaest mjeseci kasnije, Tuchelova analiza Southgateove reprezentacije mogla se gotovo u potpunosti primijeniti i na poraz njegove Engleske od Argentine rezultatom 2:1.
Šta je Tuchel pokušavao raditi drugačije od Southgatea?
Nije bila tajna šta je Tuchel želio izgraditi s Engleskom.
Njegov pristup reprezentativnom fudbalu polazio je od sistema, a ne od pojedinaca. U sastavu za Svjetsko prvenstvo nije bilo mnogih tehnički izuzetno nadarenih igrača poput Phila Fodena, Colea Palmera i Trenta Alexandera-Arnolda.
Prije nego što bi razmatrao individualni kvalitet ili velika imena, Tuchel je imao jasnu predstavu kakav tim želi gledati – oslanjajući se na precizno definiranu taktiku i već spomenuto “ponavljanje obrazaca”.
Zbog toga je birao igrače za koje je smatrao da najbolje mogu izvršavati uloge predviđene u njegovom sistemu.
Zato su se prije početka prvenstva vodile rasprave hoće li na poziciji “desetke” igrati Jude Bellingham ili Morgan Rogers, odnosno na lijevom krilu Anthony Gordon ili Marcus Rashford.
Tuchel je birao igrače sličnog profila kako bi očuvao stil igre ekipe, vjerujući gotovo isključivo u svoj plan A – što se na kraju nije pokazalo uspješnim.
Pred kraj turnira, dijelom zbog povreda, gledali smo Rogersa i Bellinghama zajedno na terenu, pri čemu je jedan igrao na desnom krilu.
Identitet kroz jasne principe
“Identitet” njegove ekipe trebao je biti zasnovan na nekoliko ključnih principa.
Tuchel i njegov pomoćnik Anthony Barry govorili su da žele preuzeti određene ideje iz savremene Premier lige.
Izgradnja napada kratkim dodavanjima uz privlačenje protivničkog presinga, brzo napredovanje kroz sredinu terena – bilo snažnim prodorima s loptom ili dugim pasovima – kako bi se pronašli igrači koji utrčavaju iza protivničke odbrane, bili su elementi koje je Engleska pokušavala primjenjivati gotovo u svakoj utakmici, uz različit stepen uspjeha.
Drugo poluvrijeme pobjede nad Hrvatskom rezultatom 4:2 u prvom kolu možda je bilo najbolji prikaz onoga kako je Tuchel zamišljao idealnu Englesku.
Još jedan važan element njegovog sistema bila je upotreba trokuta na bokovima za stvaranje prilika. Tuchel nije želio da njegova ekipa gradi napade kroz sredinu.
Rotacije i utrčavanja između beka, centralnog veznog igrača i krila, prije nego što lopta stigne do gol-aut linije, trebali su biti glavni način stvaranja šansi. Međutim, koliko god pokušavali da taj mehanizam proradi, ni on nije dao željene rezultate.
Southgate i Tuchel polaze s potpuno različitih tačaka
Tuchelov pristup “odozgo prema dolje” značajno se razlikovao od Southgateovog pristupa “odozdo prema gore”, što djelimično objašnjava zašto je Tuchel smatrao da je Southgateovoj reprezentaciji nedostajalo identiteta, jasnoće, ritma i ponavljanja obrazaca.
Southgate se vjerovatno nije oslanjao na unaprijed definisanu napadačku strategiju, pa se može reći da je njegova igra u napadu bila manje strukturirana i manje predvidiva od Tuchelove. Razlog je bio taj što je polazio od igrača.
Njegov cilj bio je okupiti najbolje igrače koje Engleska ima u funkcionalnu i uravnoteženu početnu postavu.
To mu je ponekad donosilo probleme – primjer su pokušaji da Trent Alexander-Arnold igra u veznom redu.
Ipak, Southgate je redovno stizao daleko na velikim turnirima jer je svojim najboljim ofanzivcima – poput Judea Bellinghama, Raheema Sterlinga i Colea Palmera – davao slobodu da igraju u zonama koje im najviše odgovaraju.
Kada se tome dodaju čvrsta odbrana, njegovo upravljanje igračima i opasnost iz prekida, Engleska je uglavnom bila bolja od reprezentacija koje su raspolagale manjim individualnim kvalitetom.
Susret na pola puta
Ono što posebno upada u oči jeste da, iako su dva selektora krenula iz potpuno različitih taktičkih filozofija, njihovi nastupi na turnirima imaju mnogo sličnosti – na veliko Tuchelovo razočaranje.
Nakon pobjede protiv Norveške, Tuchel je izjavio:
“Rezultat je fantastičan, ali nisam zadovoljan igrom.”
Dodao je:
“Bili smo neuredni, pravili taktičke greške, nismo bili dovoljno brzi niti dovoljno dosljedni u ponavljanju obrazaca.”
To jasno pokazuje da principi koje je želio vidjeti u igri svoje ekipe nisu bili prisutni.
Oba gola protiv Norveške nastala su zahvaljujući individualnoj inspiraciji protiv neorganizovane odbrane.
Kratko izveden gol-aut završio je kod Elliota Andersona, što je Engleskoj omogućilo posjed dok Norveška još nije bila postavljena u svoju čvrstu formaciju 4-5-1. Direktnim prodorom i brzim dodavanjima Bellingham je zatim postigao pogodak.
Pobjednički gol pao je nakon druge lopte poslije kornera, kada je Morgan Rogers uputio udarac iz daljine, golman odbio loptu, a ona završila pred Bellinghamom.
Takvi golovi više podsjećaju na Southgateovu nego na Tuchelovu Englesku – oslanjaju se na igrače, intuiciju i određenu dozu haosa, umjesto na uvježbane, ponavljane i pažljivo koreografisane akcije.
Zašto Engleska stalno ispada na isti način?
Southgate nije imao problem da utakmice započne s petoricom u zadnjoj liniji ako je to značilo da može parirati protivnicima koji igraju s pet ofanzivnih igrača.
Ipak, mnogi smatraju da takav pristup i igračima i navijačima šalje poruku određene inferiornosti.
Tuchel, sa svojim sistemski orijentisanim pristupom, nije pokazivao namjeru da od početka utakmica igra tako oprezno. Međutim, zanimljivo je da je, kada je njegova ekipa bila pod pritiskom, i on uveo dodatnog defanzivca kako bi brojčano odgovorio argentinskim napadačima.
Za razliku od njega, argentinske izmjene bile su hrabre, rizične i ofanzivno usmjerene.
Tuchel je poslije utakmice rekao da povlačenje ekipe u duboku odbranu odmah nakon postignutog gola nije bila njegova instrukcija, već reakcija samih igrača. Ipak, njegove izmjene više su djelovale kao pokušaj ograničavanja štete nego vraćanja kontrole nad utakmicom.
Kada se pogledaju Southgateovi porazi u velikim utakmicama, ne vidi se jasna naredba da se ekipa povuče u odbranu. Problem je bio u tome što Engleska nije uspijevala kvalitetno iznijeti loptu iz zadnje linije niti čuvati prednost kroz posjed.
Bez igrača koji mogu zadržati loptu i kontrolisati tempo, Engleska je bila prisiljena braniti se dok su protivnici nizali napad za napadom.
Isto se dogodilo i Tuchelovoj Engleskoj protiv Argentine, koja je između gola Anthonyja Gordona u 55. minuti i izjednačenja Enza Fernándeza u 85. minuti imala svega 12% posjeda lopte.
Bez obzira na to koliko Engleska ponekad izgleda dobro ili kakav stil igre odabere, čini se da je to problem koji se uporno ponavlja.
Ako želi prevazići tu slabost i konačno početi pobjeđivati u najvećim utakmicama, nešto će morati promijeniti.
Možda bi upravo kombinacija Southgateovog tehničkog pristupa i Tuchelovih taktičkih metoda mogla biti korak u pravom smjeru.