Otišao je Miroslav Blažević, a sjećanja naviru. Novinari srednje generacije cijelu su karijeru prijateljevali i ratovali s Ćirom, svojim bez konkurencije najdražim sugovornikom. Koji se nikad nije (pre)dugo ljutio, štoviše, sam se javljao
Bio je četvrti siječnja, nakon Nove godine. Iznenadna kava na Cvjetnomom trgu, s dragim ljudima, koji više nisu često u Zagrebu, na zimskoj terasi kafića u koji rijetko sjedamo. Bilo je pretoplo za to doba godine, sunce je obasjalo trg, kad ono, na suprotnom kraju terase susjednog kafića, Ćiro Blažević sa sinom Miroslavom. Uobičajeno je bilo Ćiru sretati na potezu Charlie – Bulldog, iznenadili smo se da ga vidimo tako daleko od njegova zagrebačkog stana. Nešto su ozbljno razgovarali Mirslav i Miroslav junior, no ustao sam i krenuo k treneru kojeg sam upoznao još kao dječak kad je dolazio u posjet prijateljima iz Rijeke u zgradu u kojoj sam živio, 1981. godine; Blažević je tog proljeća bio preuzeo Dinamo, još nije postao “Mister bijeli šal”, ali karizma koju je imao i divljenje s kojim su o njemu stariji pričali nama djeci koja smo tek počela ići na Dinamove utakmice bio je jasan signal da gledamo, toga smo postali svjesni desetljećima kasnije, Posebnog prije “Special Onea”. Trenera svih trenera…
Eto, 42 godine nakon što nas je prvi put pogladio po kosi prišli smo Ćiri, koji je sjedio nasuprot sinu. Mozak mu je izvrsno radio, samo mu je tijelo odumiralo, proklet bio taj rak. “Nikola moj dragi”, dočekao nas je junak naše mladosti.
Osjetili smo da nema smisla reći “poživite nam još, pobijedit ćete vi to i slično”. Osjetili smo da nam Tata Ćiro odlazi, da je to vjerojatno posljednji put da ga imamo priliku vidjeti. Bio je besprijekorno odjeven, kaput, šal, francuski parfem “koji još nosi samo Alain Delon”. Ili “Jean Paul Belmondo”, kako je znao govoriti…
“Ćiro, drago mi je da vas vidim”, kazao sam, a onda me steglo u grlu. Nije me sram priznati, zasuzile su mi se oči dok sam mu stiskao ruku u rukavici:
“Hvala vam, šefe, za sve one predivne trenutke, koje smo s vama doživjeli. Hvala vam za 1982. i 1998., tolike ste ljude usrećili… Hvala vam na svemu. Drago mi je da sam imao sreću živjeti i raditi u vase doba”.
Pripremao nas je Miroslav Blažević na svoj odlazak, osjećao je i on da mu kuca zadnja ura na ovom svijetu. Prethodni put susreli smo ga na promociji filma Generacija ’82, režisera Zlatka Mijoča, no tada nije izgledao kao da će mu duša ubrzo napustiti tijelo koje je neminovno odumiralo. No, taj put imao sam osjećaj da Ćiri izražavam sućut uživo. Kimnuo sam sinu Miroslavu, kojem je sve bilo jasno, i sa suzama sam se vratio za svoj stol na Cvjetnom te ga još pogledavao izdaleka…
Bog, Svemir ili puki slučaj omogućio nam je tu priliku za oproštaj s trenerom koji je “znao s novinarima” prije nego se ta vještina izučavala na fakultetima.
“Sine, što si mi to napravio! Ti si jedini sve pogodio! Pa sad zbog tebe moram izmijeniti popis”, slagao mi je Ćiro u proljeće 1996. kad sam kao mladi i nadobudni novinar Vjesnika po nalogu tadašnje urednice ‘pogađao’ koja 22 igrača će Blažević pozvati na Euro u Englesku, prvo veliko natjecanje hrvatske reprezentacije koja se tada predstavljala svijetu. Dakako, stariji kolege iz drugih novina već nakon dan-dva su mi ispričale da je to i njima rekao! Kakav majstor…
A uoči Coupe du Mondea 1998., na pripremama u Poreču, tada su novinari mogli dijeliti hotel s reprezentativcima, razgovarati s njima izravno na šanku ili u sali za bilijar, Ćiro nam je svima dao zadatak da mu kažemo koja dva igrača da izbaci s popisa kao prekobrojne. Svatko od nas je, jasno, imao svoje favorite, “utvarao si”, kako bi Ćiro rekao, “da zna nešto o nogometu”. I preda naše tada malobrojno novinarsko društvo (bilo je to doba prije interneta) ceduljice Šefu. A Ćiro k’o Ćiro, ode na večeru, među igrače, i pred svima čita jednu po jednu. Na ceduljicama nije bilo naših imena i svatko od prekobrojnih igrača je počeo sumnjati koji ga novinar “ne voli”. Sjećamo se koga smo napisali, nećemo to sada otkriti, no kasnije smo si s obojicom bili dobri ili relativno dobri, poglavito nakon što su postali treneri.
Tako je, eto, izgledalo “pečenje zanata” uz Ćiru, kojem smo cijelu karijeru dok smo pratili hrvatsku nogometnu vrstu u Vjesniku i Jutarnjem listu “pogađali” popise i postave. I nikad se, za razliku od svog nasljednika i učenika Zlatka Dalića, nije ljutio. Znao je da zna više od svih nas, odnosno, da je najvažnija za uspjeh momčadi psihologija, a ne formacija te ovo ili ono ime nekog epizodnog igrača.
No, kulminacija je bila 2002., tijekom Svjetskog prvenstva u Japanu i Republici Koreji, kad je Ćirohito bio stručni komentator, a moja malenkost urednik Sporta u Jutarnjem listu. Uoči utakmice s Italijom, odlučujuće Vatrenih za ostanak u igri za prolazak skupine, vremenska je razlika, pošalje fotoreporter Drago Sopta ujutro sliku prijedloga Blaževićeve postave Mirku Joziću, s kojim je Ćiro tada ‘ratovao’ na konferencijama za medije. Gledamo, savršena postava, miks veterana i mladih snaga:Jarni je lijevi bočni, Vugrinec i Rapaić dvije ‘osmice’, Joe Šimunić na ‘špestici’ , a Šuker ‘desetka’ iza Olića i Bokšića u napadu. Čitamo formaciju u redakciji, kad ono savršeno, ali 3-5-1-2! Gledamo i ne vjerujemo! Trener svih trenera predlaže da igramo s čovjekom više na terenu! Doista nepobjediva postava! Bez obzira s kojim trenerom na klupi!
Zovemo odmah Japan, javi se veselo Židak, a mi mu kažemo da “imamo problem”. Dakako, Žile je ‘umro’ od smijeha, ni on koji je pisao tekst o formaciji nije to na prvu skužio, ali sad je imao predobar štiklec. Daje nam na telefon Soptu koji kaže da je Ćiro “u drami” jer da je “napravio kardinalnu grešku”. Velimo, bez brige, vidjeli smo, ali pitaj Ćiru koga da izbacimo. Pola sata kasnije zvoni telefon, Ćirohito:
“Sine, spasio si mi karijeru! Spasio si me od svjetske blamaže!”
Dobro, da nisam vidio ja, vidio bi vjerojatno glavni urednik, netko treći iz redakcije…
Ćiro, koga da izbacimo, pitali smo.
“Izbaci Šukera, *ebiga”, odgovorio je u svom stilu.
Upozorili smo grafičara, ne sjećamo se više Halida ili Tomu, da slučajno ne stavi krivu sliku. Sopta je cvjetao, imao je dokaz za sva vremena Ćirine dobitne postave. Tadašnju sliku ne možemo objaviti zbog autorskih prava, ali evo grafike formacije 3-5-1-2.
Uglavnom, Italiju smo pobijedili s Jozićevom postavom u kojoj su bili Tomas i Niko Kovač umjesto Šimića i Olića, koji je zabio kao joker s klupe, no kupio nas je Miroslav Blažević svojim odnosom za sva vremena, kad god bismo se sreli u većem društvu, davao nam je na važnosti pretjeranim riječima “evo mog spasitelja”. Teško je nabrojati sve viceve, životne savjete i postulate, mudrosti koje smo od njega čuli, a koje dakako, nismo baš sve slušali. Rano smo naučili da kad nas je Ćiro molio da nešto ne napišemo – baš tada to napišemo…
Blažević je sam zvao novinare kad je svojim glagolima nekog povrijedio, no iznenadio nas je pozivom 23. travnja, kad je želio demantirati sam sebe da je “izbor Ante Čačića za trenera Dinama nacionalna sramota”.
“Ne znam zašto sam izrekao tu rečenicu, nepravednu prema Čačiću, valjda sam i ja potpao pod ne znam čiji utjecaj“, započeo je Ćiro, zamolio javno BBB-e da podrže Čačića, a kad smo mu dometnuli da bi jedino on bio bolji izbor kazao je:
“Je, sine, jedino su još mene mogli… Nažalost, mnogi su već rahmetli, a ni ja se ne osjećam najbolje. No od ovih koji su još na ovom svijetu i slobodni, Dinamo nije imao boljeg izbora od Čačića i zato mu držim palčeve i molim BBB-e da naprave isto. Čačiću, uz tebe sam, ako ti to što znači.“
I dočekao nas je, eto, Ćiro na Trgu cvijeća 2023., dočekao nas je na kraju (svoje životne) priče, sad smo toga svjesni. Kad ubuduće čujemo tu legendarnu pjesmu Novih fosila, točnije Rajka Dujmića, uvijek ćemo se sjetiti Trenera svih trenera, Mistera bijelog šala ili Ćirohita. Za ona dobra, dobra, dobra, stara vremena!
