Nick Culkin imao je kratku karijeru, koja je trajala samo šest godina između njegova prvog i posljednjeg profesionalnog nastupa, ali on je jedan od rijetkih ljudi za čije se ime veže rekord Premier lige, i to rekord koji vjerojatno nikad nitko neće srušiti.
Kad je Raimond van der Gouw dobio udarac u lice od Martina Keowna u posljednjim trenucima žestokog okršaja Manchester Uniteda na gostovanju kod Arsenala 1999., sir Alex Ferguson posegnuo je za neiskusnim pričuvnim golmanom Nickom Culkinom, koji je potpisao za klub četiri godine ranije došavši iz York Cityja, ali je još čekao debi.
“Sjećam se jasno kao dan”, Culkin je rekao za Planet Football. “Bila je to nevjerojatna utakmica, vodili smo 2:1, a Roy Keane je zabio dvaput. Bila je to prava utakmica, ne poput ovih danas, i pravo rivalstvo, visoki ulozi… Sjajna utakmica za sudjelovati u njoj, prenosi Index.hr.
Sve se dogodilo naglo. Martin Keown pogodio je Raimonda koljenom u lice i oko mu se zatvorilo, ništa nije mogao vidjeti na njega. Fizioterapeut je odmah povikao da je potrebna zamjena, a menadžer se okrenuo prema meni i samo rekao: ‘Nick, pripremi se, ulaziš.’
Nisam se zagrijao, trčkarao uz aut-liniju ni ništa slično. Pomislio sam kako je to moja prilika. Mislio sam da su ostale vjerojatno još neke četiri minute i znao sam da će početi svim silama slati lopte u naš šesnaesterac, ali bio sam spreman na to i htio sam dati sve od sebe. Nisam namjeravao ostajati na liniji, nego izlaziti i skinuti pritisak sa suigrača da osvojimo tri boda.”
Culkinova prva zadaća po ulasku na teren bila je izvesti slobodan udarac, ali trenutak nakon što je ispucao loptu, sudac Graham Poll označio je kraj. Njegov prvi udarac bio mu je i posljednji.
“Osjećao sam se spremnim i mislio da je to moja šansa koju ću zgrabiti”, kaže Culkin. “Ali čim sam izveo slobodan udarac, čuo se zvižduk. To je bila moja karijera u Manchester Unitedu.”
Svjedok povijesti
Prije trenutka koji mu je obilježio karijeru, Culkin je svjedočio povijesti sjedeći na klupi na velikim utakmicama ogromnoga kluba. Proveo je prethodne sezone učeći od iskusnih Petera Schmeichela i Van der Gouwa i pokušavao se nametnuti kao potencijalni prvi izbor u Unitedu.
“Klub je bio sjajno mjesto. Mentalitet je bio pobjednički, klub je pobjeđivao na svim razinama”, kaže Culkin. “Do 1999. i treblea, to je bilo sjajno iskustvo koje mi nitko ne može oduzeti.
Sudjelovao sam u pripremama velikih utakmica, momčadskim razgovorima, taktici, bilo je to fantastično mjesto za biti u to vrijeme. Treninzi su bilo vrhunsko iskustvo, posebno s Raimondom, koji je bio pravi radoholičar.
Bio je tako fizički spreman za svoju dob, jedan od ljudi koji je najviše trenirao dok sam bio u Unitedu. Uvijek bi popodne radio i nešto ekstra s mladim golmanima. A gledati Petea na treningu bilo je neusporedivo. Stajao bih iza gola i zapanjeno gledao jer se sve što radi činilo tako lako i bio je užitak to gledati.
Uvijek se toga sjetim, kako je bilo sjajno iskustvo gledati ga kako trenira i igra. Pokušavao sam imitirati njegove tehniku, ali nije mi baš išlo.”
Culkin je bio treći golman u sezoni kad je United osvojio trostruku krunu, što ga je stavilo u jedinstvenu poziciju da svjedoči povijesti bez da je odigrao ijednu minutu cijele sezone.
“Nekoliko sam sezona putovao Europom s momčadi kao treći golman, samo za slučaj da se netko ozlijedi na treningu dan prije utakmice. Znao sam da nikad neću zamijeniti Petera Schmeichela pa sam sve prihvatio kao mladić koji ide po Europi i uživa.
Bilo je sjajno ukrcavati se u avione, odlaziti u hotele i biti dijelom najvećega kluba na svijetu. Bilo je to vrhunsko iskustvo koje sam mislio iskoristiti u igri ako ikad dobijem priliku.”
Nedovoljno dobar
Nakon osvajanja Lige prvaka, Schmeichel je otišao u Sporting Lisabon. Mark Bosnich je stigao na Old Trafford kao zamjena koja je razočarala, a nije bio ni spreman za početak sezone, što je Culkina stavilo u poziciju drugoga golmana iza Van der Gouwa.
Ali naposljetku je došao i Massimo Taibi i opet spustio Culkina u hijerarhiji. Mladi golman smatrao je da je zaslužio više šansi od 30 sekundi slave na Highburyju.
“Kad je Pete otišao, došao je Mark, ali nije bio u najboljoj formi, i sam će to priznati”, kaže Culkin. “Bio sam tamo, vrlo spreman i željan početka nove sezone. Nisam imao iskustva u igri, ali podsvjesno sam mislio da bih mogao dobiti priliku ako se netko ozlijedi.
Ali onda su doveli Taibija i shvatio sam da nema šanse da zaigram. Mislio sam da je to dobra prilika da me ubace u vodu da vide hoću li proplivati ili potonuti. Na kraju, nisam bio dovoljno dobar za prvu momčad Manchester Uniteda i to je bilo očito, inače bih igrao.
Nije to nikakva sramota, pokušao sam postati prvi golman Manchester Uniteda, ali nisam bio dovoljno dobar. Ali bio sam ponosan na svaku minutu koju sam tamo proveo u naposljetku dugačkih sedam godina.”
Život nakon Uniteda
Culkin je prešao u QPR i odigrao više od 100 utakmica u profesionalnoj karijeri prije nego što mu ju je okončala ozljeda koljena u dobi od 26 godina. Sad radi kao vrtlar u širem području Manchestera nakon što je prebrodio razočaranje da je morao prestati igrati prije ulaska u najbolje godine.
“Obilato sam promašio priliku za zaradu i nisam bio ni blizu financijske sigurnosti, umirovio sam se s 25 ili 26 godina bez ičega”, kaže. “Imao sam mladu obitelj koja nije imala od čega živjeti. Imao sam dovoljno novca za možda šest mjeseci, ali onda je nogometni mjehur puknuo i morao sam otići u svijet i pronaći pravi posao, nažalost.
Kad se prisjećam, tužan sam jer mislim da sam mogao još puno dati. Mogao sam igrati u Championshipu, League One ili League Two i, ako ne bi bilo ozljeda, imati lijepu karijericu. Ali ne žalim, nikom ništa ne zamjeram i ponosan sam na sve što sam napravio.”
Culkin je živio svoj san, koji je prerano prekinut, ali s pravom je ponosan na sve što je napravio i sad se može smijati tome što je imao najkraću karijeru u povijesti Premier lige, potpuno svjestan da je postigao nešto čemu se većina nas nikad neće ni približiti.
