Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine demonstrirala je u samo tri dana ono što je, nažalost, njena realnost već godinama. Od visina do ponora. Nakon sjajne igre protiv Islanda uslijedila je katastrofalna protiv Slovačke. Ista ekipa. Potpuno različite igre.
Ima tu, naravno, i našeg mentaliteta, od dizanja u zvijezde nakon pobjede do guranja u blato nakon poraza, pa i nije čudo da nam tako izgledaju i uzdanice na terenu.
Rusmira Cviku, nekadašnjeg trenera u stručnom štabu reprezentacije BiH, a danas trenera kuvajtskog Al-Arabija, zamolili smo da za Oslobođenje i Sport1.baprokomentariše posljednje utakmice zmajeva.
– Prva utakmica protiv Islanda odlična, taktički perfektno, stručnom štabu sve pohvale. Mladi igrači željni dokazivanja odigrali su jedan zaista dobar meč. Ali, kako to kod nas obično biva, nije se dovoljno razmišljalo o narednoj utakmici, tri dana kasnije. Još manje vremena za pripremu utakmice jer smo putovali. Po meni, možda je bila pogreška postaviti isti tim, ali stručni štab sigurno zna bolje. Realnost je da teško mlađi igrači mogu odigrati u istom ritmu dvije utakmice u tri dana i sa istim načinom igre. Prvo poluvrijeme protiv Slovačke očajno, u drugom je bilo nekih promjena, izgledalo je bolje, ali nedovoljno, govori bivši trener zmajeva.
Put do Evropskog prvenstva ipak ne bi trebao biti ugrožen.
– Kad god poletimo, brzo se spustimo, ali ne treba gubiti nadu jer šanse za plasman na Euro su zaista velike. Zaista nikad lakši nije put do Evropskog, realnost je da budemo drugi iza Portugala, a čak i ako se podbaci u kvalifikacijama, tu je Liga nacija. Veliki broj reprezentacija učestvuje i od krucijalnog značaja je da se plasiramo.
Što je dobro, treba pohvaliti, što je loše, treba ukazati na to. Lako je biti general poslije bitke. Slovaci su nas uspješno skautirali i nije im bio preveliki problem jer je igrala ista ekipa sa istom taktikom kao protiv Islanda, kaže Cviko.
Smjena generacija ne samo da je počela već je u punom jeku, dosta mladih igrača standardni su reprezentativci.
– Ne može se više reći ni da su neki igrači novi, tu su već dvije-tri godine. Kada sam bio trener kod selektora Duška Bajevića, pozvali smo Hadžikadunića, Ahmedhodžića, Saničanina, Hadžiahmetovića, vratili Stevanovića. Tad je krenula smjena generacija, a evo već danas su ti igrači okosnica zadnjeg i veznog reda. Želio bih samo da razjasnim nešto, negdje se pojavila priča da smo mi pozivali Jasmina Mešanovića, ali to nije istina, mi ga nikada nismo pozivali, nisam siguran ni da je prošli selektor Ivaylo Petev, poručio je trener kuvajtskog Al-Arabija.
U Kuvajtu se odlično osjeća, ekipa je za sada čak i premašila očekivanja.
– Od kada smo došli u septembru prošle godine, bili smo pretposljednji, deveti na tabeli. Digli smo se, bili dugo i drugi, sada smo četvrti, ali imamo ambicije da probamo osvojiti titulu. Nije to bilo planirano, ali jasno je da su apetiti porasli, pogotovo šeicima. Osvojili smo Crown Prince kup i time već na neki način učinili sezonu uspješnom.
U polufinalu smo i Emir kupa. Sada počinje Liga za prvaka, gdje je ostalo najboljih šest ekipa, znači, još deset utakmica. Malo smo imali problema s povredama, pa nam je dobro došla ova reprezentativna pauza. Čak 13 igrača je otišlo s reprezentacijama. Sve je super, u borbi smo za tri titule, razgovarao sam sa predsjednikom koji je zadovoljan. Božije davanje, sreća, trud, rad, to se uvijek isplati, govori Cviko.
Naš trener u centru pažnje je bio i zbog jednog nefudbalskog događaja. Pozlilo je igraču na utakmici, Cviko je utrčao, izvadio mu jezik i bukvalno mu spasio život. Zanimljivo je da je gotovo identičnu situaciju imao u Kini, kada je također priskočio u pomoć igraču koji je ostao bez svijesti.
– Hvala Bogu, dečko je dobro. Naš mladi tim, do 23 godine, igrao je protiv Al-Tadhamona. Bio sam na utakmici. Mladić je pao, a ja sam nekako nagonski, roditeljski utrčao da mu probam pomoći. Uradio sam ono što sam znao, dečko je progutao jezik, izvadili smo ga, nakon petnaestak minuta došla je i Hitna pomoć.
Na televiziji su njegov otac i brat javno zahvalili i meni i klubu, a pred zadnju utakmicu dobio sam priznanje od šeika, predsjednika Al-Tadhamona. Zahvalan sam Bogu što sam mogao pomoći. Slično mi se desilo u Kini, pa sam imao i iskustva s ovakvim događajima, objasnio je nekadašnji prvotimac Željezničara.
